Nekada se vareškim majdanima kovalo 50 tisuća motika, danas jedva stotinjak

Vareš je općina u kojoj je rudarstvo i prerada željeza nazočno još od Rimskoga doba. Samo u ovoj općini još uvijek se kuju poljoprivredne alatke i predmeti za pripremu jela snagom vode. Čuveni su očevijski majdani u kojima se kuju peke, /sačevi/, sjekire, motike, potkove za konje, tave, i drugo. Međutim u zadnje vrijeme sve više se traže peke za pripremu mesa, poznatijeg kao sać a nitko ne traži motike. Motike su se gotovo prestale izrađivati. Nekada se u vareškim majdanima za godinu pravilo oko 50 tisuća motika. Danas samo stotinjak. U ovoj općini nalaze se i najveće rezerve pitke vode ne samo u BiH. Jezero Nula, nastalo eksploatacijom željezne rude danas je najveći izvor pitke vode. Vareš je između dva popisa napustilo više od 50 posto stanovništva. Vlast se i dalje uzda u rudnike i eksploataciju bakra, cinka, zlata, olova a što će dalje biti teško je za sada govoriti. -Peke iz vareških majdana stigle su i do daleke Saudijske Arabije. Kovačije su nacionalni spomenik kulture u BiH a sve više postaju i turistička atrakcija. Jedino se ovdje u cijeloj Europi alatke otkivaju snagom vode", govori za Flash. ba Boško Andrić, dugogodišnji novinar i osnivač Radio Bobovca. Mijo Jozeljić zanat je naslijedio od svoga oca, ali ne zna točno otkada se u Očevji izrađuju alatke snagom vode. Neki dokumenti spominju srednji vijek. Inače kopanje i prerada rude u Varešu bila je poznata još u Rimsko doba. -Sretan sam što je moj sin Dražen nastavio obiteljsku tradiciju kovanja snagom vode. Od ovoga zanata mi živimo ne godinama nego stoljećima. U posljednje vrijeme sve više se traže peke, tave, tepsije, noževi, a sve manje poljoprivredne alatke. Nekada smo u ovim majdanima kako ih mi zovemo godišnje kovali između 40 i 50 tisuća motika. Danas tek stotinjak. Istina mehanizacija je učinila svoje ali izgleda motiku slabo tko hoće. Evo prije petnaestak minuta ovdje mi je bio kupac iz Pančeva. Došao kupiti peku. Mi se ne plašimo konkurencije jer naši su proizvodi unikatni, ručno rađeni i mogu nadživjeti svoje kupce., kaže nam Mijo i žali se da je vode u obližnjoj rječici koja pokreće samokove sve manje zbog velike suše. Mijin sin Dražen nikada nije ni pomislio da ide bilo kuda tražiti posla pored svoje kovačnice. -Od malena sam dolazio ovdje donosio ocu ručak. Onda sam pomalo počeo čistiti kovačiju pa upoznavati alatke a onda i nešto jednostavnije napraviti. Tako je krenulo. Završio sam školu i svoj posao pronašao ovdje. Jeste teško jer sve se "odbija od leđa", fizički je to posao ali koliko radiš toliko zaradiš. Vozim automobil, imam sve kao i drugi koji su vani i radim kod svoje kuće. Mislim da je to velika prednost", priča nam Dražen dok oblikuje jednu peku. Pored vareških majdana, općina ima i vjerojatno najveće rezerve pitke vode u BiH. Jezero Nula nastalo je eksploatacijom željezne rude. Površinski kop je zatvoren jer izgleda nema perspektivu a jezero ljeti služi za kupanje i ribolov. Možda bi moglo biti i odlična turistička destinacija da su riješeni imovinsko pravni odnosi i da se sve to može zakupiti ili dati u koncesiju. Više pogledajte u video reportaži koju smo uradili na prostorima Vareša. Tekst i foto: Srećko Stipović